vanadij (po staronordijskom imenu božice Freyje Vanadis), simbol V (novolat. vanadium), kemijski element (atomski broj 23, relativna atomska masa 50,9415). Poznata su dva prirodna stabilna izotopa: 50V (0,25%) i 51V (99,75%). Vanadij je siv ili srebrnobijel kovak metal s gustoćom 6,11 g/cm³ i talištem 1910 °C. Na zraku je stabilan, ali je na višim temperaturama podložan oksidaciji. Na sobnoj je temperaturi stabilan i prema većini kiselina i baza; otapa se u fluorovodičnoj te u vrućoj dušičnoj i koncentriranoj sumpornoj kiselini uz stvaranje soli. U prirodi se pojavljuje u rijetkim mineralima (→ karnotit; vanadinit), ali prati druge metale (željezo, olovo, krom, cink) u njihovim rudama. Čisti, metalni vanadij može se dobiti iz pentoksida redukcijom kalcijem ili aluminijem. Međutim, kako metalni vanadij nema veću tehničku važnost, najviše se vanadija dobiva preradbom željeznih ruda (najčešće magnezita), i to u obliku ferovanadija, slitine željeza i najmanje 50% vanadija (→ feroslitine), koja služi za legiranje čelika vanadijem (→ legirani čelik). Vanadij služi i kao legirni element za tvorbu slitina s titanijem, niklom, kromom, manganom, aluminijem i dr. – Od spojeva je najvažniji i najstabilniji vanadijev pentoksid (V2O5), crvenonarančasti prah koji nastaje izgaranjem vanadija u struji kisika, a reakcijom s bazama daje soli vanadate (anion VO43–), od kojih se sastoje neki vanadijevi minerali. Pentoksid služi i za dobivanje čistoga vanadija i njegovih spojeva, a posebno je važan kao oksidacijski katalizator u proizvodnji sumporne kiseline, vanadijevi kloridi VCl3 i VCl4 rabe se kao katalizatori u proizvodnji nekih sintetskih kaučuka, vanadijev karbid (VC) primjenjuje se u proizvodnji tvrdih metala. Vanadij je biološki važan kao nuždan mikroelement za život čovjeka i drugih sisavaca.
